U parku sa migrantima: Spavaju na travi, Sarajlije im donose hranu, vodu i odjeću

Sanjajući bolji život i tražeći novi krov nad glavom, na hiljade migranata iz Sirije, Iraka, Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Palestine, Afganistana, Pakistana, Bangladeša, stigne u Bosnu i Hercegovinu, odakle nastoje nastaviti svoj put ka Evropi.

FOTO: Abdulah i Azad žele stići do svojih porodica u Njemačkoj i Engleskoj FOTO: J. BRUTUSDenisa sa još nekoliko Sarajlija priprema sendviče za


Neizvjesne budućnosti, polupraznih džepova i sa tek nekoliko stvari u ruksaku mnogi ostaju par dana u Sarajevu, ali se ovdje ne žele zadržavati. U Sarajevu mnogi podnose zahtjev za azil, pa onda nastavljaju put prema Krajini i Hrvatskoj gdje na sve moguće načine pokušavaju preći granicu i zakoračiti u bolji život.

Dok borave u glavnom gradu Bosne i Hercegovine neki su smješteni u azilantskom centru, neki u stanovima koje su im ponudile Sarajlije, pokoji srećnici u hostelima i hotelima, dok nisu rijetki oni koji spavaju i na zapuštenim mjestima i u parkovima. Stanište migranata postao je i park u neposrednoj blizini Inat kuće. Na travi ispod drveća vide se deke, jorgani, jastuci, ruksaci, gdje umorni migranti uzimaju predah za daljnje putovanje.

Cilj sresti se sa porodicom

Na klupi u parku smo sreli Abdulaha i Azada iz Iraka i Sirije koji, iako gladni, mrvice hljeba koji su dobili, nesebično dijele sa golubovima.

– Pet dana smo u Sarajevu, ali ne možemo spavati u ovom parku, jer je naveče jako hladno. Plaćamo neki jeftini hotel mada nam je i to skupo. Azadovi svi su u Njemačkoj, a moji u Londonu – govori nam Iračanin Abdulah, dodajući da su zahvalni na pomoći Bosanaca koji svaki dan donose hranu.

Pitajući ih da li im treba novac odgovaraju da ga ne žele, već da im je jedina želja da se pridruže svojim porodicama.

I Mladić Mokhtar Kheziret iz Alžira je iz te zemlje otišao u potrazi za boljim životom. On se, doduše razlikuje od ostalih migranata, jer je u Bosnu i Hercegovinu došao zahvaljujući vizi, ali se ne želi vratiti u svoju domovinu.

– Prvo sam otišao u Tursku da apliciram za vizu i došao sam ovdje. Došao sam jer sam zaljubljen u jednu Bosanku, ona je glavni razlog. Upoznali smo se preko Facebooka i dugo se znamo, ona trenutno radi u Austriji, ali dolazi kad god može pa se viđamo ovdje. Sada su mi prijatelji našli mjesto gdje da spavam. Kada bih našao posao i mjesto da spavam ovo bi bila moja zemlja, ili bih rado otišao u Austriju, ali samo ne želim da se vratim u Alžir. Ja sam režiser i umjetnik i tamo ne mogu da uspijem, nema posla, a mislim da bih ovdje mogao – govori Kheziret.

Dodaje da mu se sviđaju Sarajevo i Bosanci.

– Bosanci su slični nama, bili smo i jedni i drugi u ratu, pa kao da se poznajemo. Ovdje u park stalno dolaze ljudi da nam pomognu, mada ima i onih koji dođu samo radi predstave jer dobiju pare za to, a ne zbog toga što to zaista žele. Ovdje migranti svakodnevno dolaze i odlaze, čekaju na novac, hranu, svi imaju drugačije priče ali većina ih želi otići u Evropu. Mada ih od 1000, možda 20 uspije preći granicu – navodi Kheziret.

Dok smo u parku razgovarali sa migrantima, mnoge Sarajlije su prilazile kako bi ponudile pomoć. Među njima je i djevojka Farah Mrahorović koja u ovom parku bude svaki dan.

Najpotrebnije su im tene

– Ja sam porijeklom i Arapkinja i Bosanka, govorim arapski i odlučila sam da dođem i pomognem ovim ljudima. Svaki dan izađem s posla na pauzi da ih obiđem, da vidim šta im treba pa se ponovo vratim. Ako ljudi žele pomoći, najpotrebnije su im tene brojeva od 40 do 44, hlače, čarape i veš – govori Mrahorović.

Naš razgovor prekinula je Sarajka koja je je nastojala saznati šta je najpotrebnije migrantima.

– Sišla sam maksuz sa Faletića, imam zdravstvenih problema, ali sam toliko htjela da dođem i da im pomognem. Pitala sam ovdje šta im treba, donijela sam im neke majice, a sada idem da im kupim voće, donijet ću koliko mogu ponijeti – govori Sarajka.

I rođena Bosanka Deniza Steffen koji godinama živi u inostranstvu svaki dan je sa migrantima.

– Skoro mjesec dana dolazim jer sam ovdje na odmoru. Mislila sam da će to biti kratko, ponekada sam donijela neki sendvič i slično, ali sam vidjela da ovo traje i da ljudima treba pomoć. Neke sam vozila i u bolnicu, a sada ovdje imamo ovaj sto, pripremamo sendviče i postali smo prava mala kompanija, dolaze drugi i pridružuju nam se i pomažu. Sada imamo hrane, ali nam najviše treba pomagača, volontera – zaključuji Steffen.

Izvor: Faktor

Back to top button